Name:
Achtung, achtung!

Powered by Blogger

Friday, April 20

duhovi i hejtanje


prvo apdejt: vodokotlić radi NORMALNO preko dana, a puštanje vode se čuje samo noću! ako ih i ima, ovi moji duhovi su prilično zauzeti u tom veceu i samo se tu provađaju, pa sam se navikla. a i promenićemo uskoro vodokotlić [mnogo mi je smešna ova reč i svaki put kad ju napišem setim se reklame za blu - blu je plavo, blu je sveže... :D ] pa će valjda to noćno uznemiravanje prestati.


pričah pre neki dan sa sestrom o tome kako me užasno nerviraju redovi i ljudi koji ti se zalepe za leđa u istom. poriv da nekome dišeš za vrat u redu mi nikada neće biti jasan. kao, stići ćeš pre na red ako se tareš o onog ispred sebe?? a što je najstrašnije, ako nekome prigovoriš ili ga, pak, zamoliš da se malo odmakne, gledaće te kao da nisi normalna. možda i mogu da razumem to guranje i nabijanje kada se nalaze u 'usmerenom' redu, između onih tračica i stubića, i kada je gužva (u poshti, banci...), mada mi ni to nije najjasnije, ali priljubljivanje u banci koja NEMA ograđen prostor za red, u kojoj NIJE gužva i čiji je čekaoni prostor prilično veliki - e to NIKAKO ne razumem.
bejah u velikom iskušenju da čoveka zavalim tašnom u glavu pre par nedelja kad mi se lepio za bok u prevrućoj banci. mislim, on je sledeći posle mene, NIKOG nema posle njega, postoje DVA šaltera koji će se uskoro osloboditi, od njega do vrata ima nekih 4 metara, od mene do šaltera ima oko dva i po metra, a od mene do njega ima cca 30 cm!! pogledam ga zblanuto i pomerim se dva koraka ulevo od njega, kad - ne lezi vraže - pomeri se i on dva koraka ka meni. i tako nekoliko puta. pa, jebemmumiša, ne možeš preko mene do šaltera! srećom po njega, a na žalost mojih živaca, malo mi je bilo loše i vrtelo mi se u glavi, pa ne napravih scenu u banci. ali i dalje ne razumem zašto kog đavola ti neki ljudi MORAJU da ti se uvale u personal space dok stoje u redu. idioti.

druga stvar koja me dovodi do ludila jesu mala deca, preciznije male devojčice, koje me, dok stojim ispred prodavnice sa prelepom zlatnom retriverkom koja, na žalost, nije moja, ali je obožavam, elem, kad me one svojim piskutavim glasovima razvučeno i prilično glasno pitaju: a kaaaako se zooove? i tako sto puta. šta te briga kako se zove! ako hoćeš da je pomaziš, pomazi je. eventualno pitaj da li možeš da je pomaziš ili da li ujeda, a najbolje je da ne progovaraš. na kraju sam toliko popizdela od tih glasića da sam jednom sirotom detetu odbrusila - zove se UBICA. htedoh da dodam i '... male dece', al' se suzdržah. jedva. jadno dete. ako ikad budem majka, plašim se da ću biti grozna :(
ipak, daleko gore mi je kada roditelji, videvši me sa psom, počnu da paniče i sklanjaju decu, prenoseći tako svoj iracionalan (ili pak ne, nebitno) strah od pasa na svoju decu. od njih su mi jedino gori oni koji deci prete - budi dobar, inače će te pas ujesti. ha? o_0 skandal.
a onima koji sa decom pretrčavaju ulicu na crveno ili van pešačkog prelaza bih nalupala šamare. i oduzela im decu. jebote, koliko neodgovoran treba da budeš, pa da uzmeš za ručicu nekog cmizdravca od 4 godine koji jedva hoda, a kamoli trči, i pokušaš da pretrčiš srpskih vladara u sred špica?! retardirane budale.

takođe, izbezumljuju me smrdljivi ljudi po gradskom prevozu. a i inače. okej, svakom se može dogoditi da se oznoji, ali ima onih kojima se talože slojevi osušenog znoja. brate mili, postoje razni dezodoransi, antiperspiranti, a i sapun je čudo. mada, ne znam šta je gore: znoj + odeća koja smrdi na naftalin ili znoj + dezodorans. fuj.
sestri pre neki dan došao čovek da ugovori neki tehnički pregled, kaže ona da je sirota jedva izdržala da se ne ispovraća istog trenutka. čovek, zaposlen u nekoj kancelariji, dakle ima kolege koje su sa njim svaki dan, bio je u odelu sa flekama, košulje prljavog okovratnika, smrdeo na kilometar, nokti su mu bili dugi i prljavi... ma, fuj bre. ona inače, kad se nađe u situaciji da je u njenoj blizini neko smrdljiv, stavi maramu preko nosa. sad joj je to bilo nezgodno, ipak je trebalo da ugovore posao. kolega joj je mudro otišao na puš pauzu i tako izbegao ozbiljnu kontaminaciju (pa nek neko kaže da je pušenje loše). nije mi jasno kako neko dozvoli sebi da toliko smrdi. valjda se navikne, šta li...

i za kraj – mrzim, prezirem, gadim se kada neko: srče kafu, mljacka dok jede, proizvodi onaj coktavi zvuk izvlačenja hrane između zube, pljuje po ulici, lomi prste.


nešto sam nervozna ovih dana...


kategorija: lažni PMS

2 Comments:

Anonymous Anonymous said...

bejbe, tvoj problem je veliki, kao i svaki drugi problem sa duhovima, uostalom.
sad, jedino sto mozes da ucinis je da, kako brus li kaze, iskoristis snagu protivnika.
daklem, moj sovjet je da duhovima pocnes da naplacujes upotrebu klonje. posledice toga mogu biti sledece:

1. duhovi ce potraziti drugu klonju, neku napustenu verovatno, koju mogu koristiti za dz, a ti ces nazad dobiti zasluzeni mir

2. duhovi ce pristati da oplacaju upotrebu klonje, a ti ces, vrlo brzo, postati ekonomski nezavisna

znaci, veruj u sebe i nikad nemoj pokleknuti pred iskusenjem.

nego, nesto drugo mene zanima:
jes' nasla rame za plakanje u utorak?

4/5/07 17:36  
Blogger palchica said...

nego, nesto drugo mene zanima:
jes' nasla rame za plakanje u utorak?


haha.
rame za plakanje me je zajebavalo. glupi glupi fudbal!

6/5/07 11:47  

Post a Comment

<< Home