Monday, March 26
ja sam rekla - danas se osećam puno bolje. a dobila sam odgovor - mhm.... zvučiš užasno. kategorija: LEPE STVARI KOJE NAM DRUGI GOVORE |
Thursday, March 22
pokušavam da se setim koji je bio prvi koncert na koji sam išla i ne mogu, nisam posve sigurna, sećam se samo da sam bila očajna jer me moji nisu pustili na, hehe, koncert tine tarner :D ali sam se zato setila svog prvog samostalnog letovanja. bilo je to leto između šestog i sedmog razreda, išla sam sa drugarima iz školice i to preko - umirem od smeha dok ovo pišem - saveza izviđača beograda ili kako se već zvalo to udruženje. a smešno je jer ja nikad nisam bila članica izviđača, niti je to bio iko iz moje škole, osim nastavnika fizičkog (a čega bi drugo bio nastavnik?) koji je bio nešto u tim izviđačima, pa nam je prezentovao tu mogućnost da kampujemo [što nije tako privlačno] bez roditelja [što je bilo IZUZETNO privlačno] u, recimo, mlinima. da mi život zavisi od toga, ne bih mogla da se setim kako se zapravo zvalo to mesto. no, to nije ni bitno. sećam se spavanja u šatoru sa drugaricom koju nisam podnosila [milka, mislim da sam ju već pominjala] i panike svake noći pred spavanje - užasavala me je mogućnost da mi se neki insekt uvuče u krevet, ako se ono uopšte može nazvati krevetom, što se btw jedne večeri i dogodilo, fuj. sećam se i da mi nismo imali nikakve izviđačke aktivnosti, dočim su deca iz drugih škola stalno nešto petljala sa nekim drvećem i pešačenjima i snalaženjem u prirodi... pored toga i prvog noćnog kupanja [kada su se ana i dača ljubili i ko-zna-šta-sve-još radili :o ] i ogavne hrane, sećam se i odlaska u lokalnu diskoteku i pesme "ima nešto od srca do srca, neka tanka nit..." crvene jabuke i kako smo je sandra i ja urlale na sav glas. i još se sećam kako smo preskakali neki zidić ne bismo li bez potrošenog dinara odgledali la bambu u bioskopu na otvorenom. mislim da sam se i rasplakala tada na tom zidiću. i to je otprilike to. sasvim sam sigurna da mi je to tada bio užasno bitan događaj i da sam se osećala veoma ozbiljnom i odraslom, mislim, ipak sam bila negde sama, hej! i zasigurno sam mogla da pričam satima o tom letovanju i šta mi se tamo sve dogodilo i izvesno sam znala kako se to mesto zvalo, a verovatno sam znala i ime te diskoteke. |
Tuesday, March 20
kad sam odlučila da otvorim blog, bilo je to da bih negde (na sigurno?) pohranila svoja ranija pisanija. no, to je trajalo veoma kratko. pa sam pomislila kako bih blog mogla koristiti kao svojevrsni dear diary, ali mi je to bilo preogoljeno. pa sam onda htela biti duhovita i pisati o zanimljivim i smešnim stvarima koje su mi se dogodile ili koje sam čula. pa mi je to bilo prebanalno i često ne tako smešno pošto se stavi na papir [heh, papir! :) ]. zatim sam odlučila da budem ozbiljna i pišem o društveno značajnim temama, ali mi je to bilo pretenciozno i pomalo dosadno. a onda sam umislila kako bi trebalo da budem misleće biće i iznosim svoja mudra zapažanja o svetu i ljudima oko sebe. pa mi je to bilo preglupo i već viđeno. |
Monday, March 19
no, dobro, ova suludost spada u kategoriju: silly fears. obožavam da pregledavam svoje fotografije. u naponu puberteta, nesigurna - znam, zvuči neverovatno, ali eto i ja sam nekad bila nesigurna u sebe – dakle, nesigurna po pitanju svog izgleda i zanimljivosti, prezirala sam foto-aparate. štonokažu, bežala sam od njih k'o đavo od krsta. zapravo, krila sam se od svih, ušuškana u svoje prevelike dukserice i skrivena iza predugih šiški [šišaka?]. nisam volela svoje fotke, mrzela sam majku do beskraja kad me je terala da poziram sa rodbinom za kolektivnu fotku sa nove godine ili dok me je fotkala kako duvam svećice na rođendanskoj torti. užasno me je bilo stid kada bi neko poželeo da vidi fotke kad sam bila mala, pa mama ili baka iznesu one ogromne albume, a u njima: ja sa deda mrazom - plačem, široko razjapljenih ustiju sa rupom od tek ispalih jedinica; ili ja golišava beba na stomaku, smejem se; ili ja sa bakom u kuparima, slikale se uz nekakvu oveću živicu koja mi prekriva pola lica [baka je inače imala običaj da me uvek, ali UVEK, tera da stanem uz neki zeleniš da bi me uslikala; mislila je da je to lepo]; ili ja u crvenom kaputiću i lakovanim cipelicama sa kiselim osmehom na licu jer su me te cipele veoma žuljale, a mama me naterala da se lepo obučem za posetu njenoj kumi; ili ja na ekskurziji sa najboljom drugaricom i facom kao da mi se upravo ide u wc; ... da sam mogla [i smela ;)], bila bih spalila tada sve svoje fotke. ali sam onda nekako naprasno zavolela foto-aparate i fotkanje. u stvari, nije bilo baš naprasno, zapravo je za to zaslužan moj prvi dečkić koji me je isprva jurio ne bi li me uslikao i zaista je voleo te moje fotke. ruku na srce, te fotke i jesu bile lepe. čak sam i sama sebi delovala prelepo na njima. pa sam i ja zavolela fotkanje. i tako sad, s vremena na vreme, uzmem tu ogromnu kutiju sa fotografijama i gledam ih i često me jako spuca ta prošlost i ljudi kojih ili više nema ili ih nema u mom životu. ili pak 'prelistavam' folder My Pictures. iako volim digitalne aparate i super mi je što se mogu fotkati onoliko puta koliko je potrebno ne bih li ispala kako treba, negde mi nedostaje taj osećaj papirne fotografije u ruci i šiz zbog otisaka prstiju po njima. a i to ograničenje filmom od 36 slika (i beskrajna radost jer sam uspela da izvučem čak 39) je nekako davalo na značaju svakoj fotografiji. da, znam da mogu otići u fotografsku radnju i dati im da mi urade fotke, ali haj'te, iskreno - koliko vas to radi? znam da mene mrzi. i onda žalim za tim papirnim fotografijama i odlaskom kod tete u foto-toto i odabirom dimenzije i vrste papira za fotku (ja sam uvek više volela mat papir). no, kako bilo, obožavam da gledam svoje fotke. i ponekad smaram druge da moraju da ih vide. kategorija: samozaljubljenost. ne volim word. i nije to zbog nekog ideološkog protivljenja majkrosoftovoj politici neotkrivanja koda ili zbog lošeg rešenja formatiranja teksta ili već tako nečeg, zapravo, word koristim kad god treba da napišem nešto ozbiljno. ali ako hoću da pišem nešto za sebe, odnosno nešto što me lično dotiče, ne mogu to u wordu. ne ide mi. nekako ne mogu da se opustim i pustim da "reči same idu". prenapucano mi deluju svi oni toolbars i one ikonice i svi ti fontovi koji su lepi i okrugli i može im se svašta raditi. pa onda za takve tekstove koristim notepad. verovatno je to zbog onih prvih editora u kojima sam pisala mailove, koji su imali svega nekoliko funkcijica... znate već - crni ekran i bela slova. nostalgija. međutim, problem je što ne volim da koristim naša slova dok to pišem, iako sadašnji notepad to omogućava, protivprirodno mi to deluje. pa ja onda š, č, ć, ž, đ pišem kao ss, ch, cc, zz, dj. i, kad završim tekst, iskopiram ga u word i zamenim sva ta slova. [tako je napisano gotovo sve za ovaj blog; zapravo svi bolji unosi su tako napisani] kategorija: geek. nenormalno se vezujem za stvari i svakakve gluposti čuvam. pre neki dan sam, sređujući orman, našla tregeruše iz - osmog razreda osnovne škole! koje, btw, nisam obukla jedno petnaestak godina. i jedva sam se naterala da ih bacim. po fiokama u stolu ne znam čega nema - od olovke koju mi je donela iz grčke drugarica iz srednje škole, a koja više ne radi, preko raznih pisamca i razglednica, do najbesmislenijih i/ili neupotrebljivih stvari kao npr: nametagovi sa raznih konferencija, raspadnuta pernica sa zalepljenim puškicama za kontrolni iz fizike, cd o rumunskoj socijaldemokratskoj omladini kojeg nikad nisam ubacila u komp a nemam ni nameru, delovi maske za mobitel, kutijica sa školjkama iz herceg novog, sat koji više ne radi a poklonio mi ga je jedan od dečkića, maleni novčanik (onaj koji podseća na tašnice) sa značkama maskote olimpijade u moskvi, iskorišćene avionske karte, razne nalepnice za sveske i privesci koje nikad neću nigde staviti, mali i veliki rokovnici u kojima je ispisana tek poneka stranica, par klikera, itd. srce mi se cepa kad shvatim da moram da sredim orman/fioke i da bacim nešto jer da u suprotnom neću uskoro imati gde da skrivam nered kad mi neko dođe u goste. i uvek mislim da će mi nešto zasigurno zatrebati par dana pošto ga bacim ili da ću, kad porastem, zažaliti što sam bacila neku uspomenu. kategorija: hrčak. a ceo entry spada u kategoriju: čega se pametan stidi... |
Sunday, March 18
prvo: odlučila da ostavim cigarete. nisam još utvrdila kad tačno, ali bitno je da sam odlučila. nemam neki poseban (čitaj zdravstveni) razlog za to, samo bih htela da vidim da li ja to mogu. zapravo, da testiram ono – nothing is impossible in my own powerful mind. javljaću kako napredujem. so far to uopšte ne funkcioniše. a sad o danu ženskinja (© sexless): samo mi je rodbina čestitala 8. mart. i taksista. uz neizbežno: "trebalo bi 9. mart da bude dan muškaraca, hehe". :grmnj: valjda ovi današnji mladi misle da je dan žena OUT, te da je lejm čestitati ga bilo kome do majci ili babi. ja taj 8. mart baš volim i poštujem i mislim da ga treba obeležavati. smatram da ne treba da zaboravimo sve one žene koje su se izborile za bolje radne i životne uslove koje mi danas imamo. i svaka koja mi kaže da uslovi danas nisu bitnije bolji ide direkt u davno otvoren folder Retardi. prilično mi je zanimljiv taj ženski odnos prema tom danu. rekla bih da postoje sledeće reakcije:
naravno, postoje i one žene koje, kao i ja, smatraju da je 8. mart poželjan praznik ali da se ne obeležava na prikladan način, tj. da je potpuno banalizovan pokloni-nešto-majci/sestri/devojci/ženi odnosom. btw, dobila sam od tetke za 8. mart – paz'te sad – KAKTUS! i odlučila da ovog neću ubiti. razmišljam se čak i da kupim saksiju i presadim ga. možda čak i ime da mu dam. :D |
navijanje može biti zabavno. ili zdravo. ili pak bizarno, zavisno od ugla posmatranja. naime, navijači čelzija imaju tu, pa... zabavnu, zdravu ili pak bizarnu (you choose) naviku da se na utakmicama gađaju, believe it or not – celerom! :D imaju neku, navijačku naravno, pesmu sa lascivnim rečima.... prvi stihovi su o odlasku na košenje nekakve livade, nešto kao jedan čovek otišao da kosi, dva čoveka otišla da kose i tako sve do deset ljudi koji kose travu, cijenim da je poruka da protivnici mogu samo da pasu travu, a onda ide ovo: Celery, Celery, If she don't come, I'll tickle her bum, With a lump of celery. i dok to pevaju navijači se međusobno gađaju celerom. ova bizarija traje već dvadesetak godina, ali je ovih dana čelzijeva uprava izdala saopštenje da će unošenje celera na stadion biti strogo zabranjeno, da će kontrole na ulazu biti pojačane, te da će navijačima, kod kojih se nađe celer, ubuduće biti zabranjen ulazak na stadion forever and ever. povod je to što su navijači na utakmici sa arsenalom bacali celer na teren, pa je utakmica prekinuta dok se isti nije uklonio sa terena. pa nek mi sad neko kaže da navijanje nije fun :) Where ever they go we`ll follow our team, For we are the Chelsea and we are supreme, We'll never be mastered by no northern bastards, And we'll keep the blue flag flying high, Flying high, up in the sky, We'll keep the blue flag flying high From Stamford Bridge to Wemb(er)ley We'll keep the blue flag flying high Carefree, wherever we may be, We are the famous CFC, And we don't give a fuck, whoever you may be, 'Cos we are the famous CFC. We all follow the Chelsea, Over land and sea and Leicester, We all follow the Chelsea, On to Vic-to-ry + Debt free, wherever you may be We're gonna buy everyone we see Cos we don't give a fuck about the transfer fee Cos we are the wealthy CFC! :P |
Wednesday, March 14
čitam ovih dana igraj, igraj, igraj od murakamija... i sviđa mi se knjiga, ali to nije ono o čemu sam htela sad da pišem. naime, murakami je japanac i glavni lik je japanac i radnja se odvija u japanu, ali ja sve vreme vizualizujem nekog evropljanina (tj. belca). mislim, nigde se ne spominju samuraji ili nindže pa da je odmah jasno da je u pitanju japanac, zapravo, u pitanju je običan (običan u najširem smislu te reči) svakodnevni lik i radnja se može odvijati podjednako (ne)verovatno u beogradu, parizu, londonu, njujorku ili tokiju. i onda mi padne na pamet – da li japanci kad čitaju, recimo keruaka ili ostera ili kortesara, zamišljaju japance kao glavne junake ili vizueliziju tamo neke belce ili meleze ili crnce? koliko je zapravo to bitno? i... da li je japancima vinetu bio japanac? :o |
Monday, March 12
umalo da ostanem bez bloga! to jest, umalo da završim sa nekim užasno ružnim templejtom. mislim, nije ni ovo roze bog-zna-šta, ali sama sam ga pisala i drago mi je. čitav dan se bakćem sa tim i ništa nisam uspela da popravim. malo je falilo da odustanem. no, malishitis je ispao the hero of the day i pokazao mi je da samo treba da kliknem na sitnim slovima ispisan link. so, i'm back. in pink. :) |